Eto toliko o mojoj prici kako ne radim stvari koje volim, kako ne mogu da napredujem ako ne radim posao sa strascu i radoznaloscu. Blablablablabla.
Da zivim od pisanja, davno bih umrla od gladi. Napisem po jedan post svakih par meseci. Ni sada ne znam o cemu da pisem, ali nesto mi doslo, kao pise mi se, pa rekoh da iskoristim, valjda se to tako radi, kada te ponese…ili mi se samo kucka po tastaturi mog lepog eurokrem notebook-a. Istina bolje bi zvucalo da je ljubicast, ali necemo sada o starim ranama.
Nego da predjem na stvar (izgleda da mi je naslov delimicno netacan, naslov nemam, ali povod imam). Postoji u listu Politika jedna rubrika, zove se Moj zivot u inostranstvu, gde pisu ljudi s Balkana koji sada zive u raznim krajevima sveta, od Kanade do Novog Zelanda. Ono sto mene impresionira u celoj toj prici nije toliko ni njihova sudbina niti sam preterano zaintresovana za zivot u inostranstvu pa sada citam pomno tudja iskustva, vec sto medju tim ljudima ima toliko talentovanih ljudi koji lepse pisu od mnogih nasih novinara i kolumnista. Predivno. Mozda se tu radi i o tome sto pisu o licnim stvarima, intimnostima, teskim zivotima, stave zivot u jednu novinsku stranu pa to na kraju sve ispadne tako dirljivo, lepo i dojmljivo. Mada mislim da svi koji pisu, pisu o sebi, da je svaka prica licna. Koliko god pisci izmisljali likove i karaktere, radila im masta sto na sat, sve je to jedan isti lik sa hiljadu lica. Neprozivljeno, Neizivljeno, Nedozivljeno Ja.
Nego da se vratim na Politiku. Pre par dana posaljem jednom prijatelju link jednog od tih divnih tekstova, o nekom Bosancu koji sada zivi u SAD, misleci da ce mu se dopasti, da ce se donekle pronaci, da ce pohvaliti umece zemljaka. I to se manje vise i desilo, dopalo mu se, nasmejao ga je lik…ali je dao jedan komentar koji je mene osamario.
“ Nije los tekst, mozda je cak i istinit!” Uzvicnik sam dodala ja, kako da ovo napisem s tackom?
Mozda je cak i istinit! E sada, ko je ovde lud?
(Kapiram da je mnogima od vas ova tema dosadna, sta sada ova prica, u cemu je fora. Vi slobodno, necu se ja ljutiti, kliknite gore desno, na onaj iksic. Nisam ja od onih koji se drze te parole: Da te ispostujem. (A. ne osecaj se prozvanom, ja mnogo volim Tebe i Tvoje Strpljenje )
Meni na primer ni na pamet nije palo da ti ljudi lazu. Cak ni da ulepsavaju, sminkaju, iskrivljuju, doteruju. I potpuno sam zatecena. Pitam se kako je moguce da tako razlicito gledamo na zivot, na jednu obicnu stranicu u novinama? Da li sam ja tako naivna pa su ovi ljudi svarno doterivali svoje zivotne price u Photoshop-u ili smo postali toliko losi da nikome ne verujemo, u svemu trazimo prevaru i plasimo se da ce nas neko zeznuti uvaljujuci nam pricu o svojoj tugi (ili se kaze tuzi, ma nemoguce, cuj tuzi) ili sreci (mada tih srecnih prica moram vam reci u ovoj rubrici nema mnogo). Uglavnom su to neka pomirenja sa zivotom, sudbinom, novim komsijom, beskrajnim snegom, 50-im stepenom Celzijusa, plasticnim paradajzom i kafom za poneti. Ne znam kako taj sneg i paprika mogu da me zeznu. A i da me zeznu, sta ima veze?
Ne znam, mozda gresim, mozda sam ja neka sentimentalna budala, lako pustam suze, rasplace me cak i ona pateticna reklama za Telekom: Imajte prijatelja. Sto je rekao davno jedan moj poznanik, atomski fizicar (uvek ga citiram): Nisam ti ja tu neka referenca.
A mozda i ovaj moj prijatelj nije kriv za svoj komentar. Mozda ga je vreme naucilo opreznosti i nepoverenju, mislim da nije bio takav. Moguce da i on ima svoj tuzni tekst za rubriku Moj zivot.
Sada sam se bas rastuzila. A nisam htela da tako ispadne. Kada sam pocinjala da pisem, bila sam ljuta, sada sam mekana ko Sundjer Bob. Da sada vidim reklamu, plakala bih ko kisa.
A u tome je valjda i stos. Kada malo razmislis, izvagas, osetis, zaboravis na ljutnju, onda i oprostis. Uglavnom. Ako ne boli bas puno. Mislim da je to poenta. Moramo da prastamo. Prastanjem se otvara srce. A samo tako moze da se zivi. Lepo.
Ko sada sme da mi kaze da sam zajebana?!
B. izvini ako sam preterala, pogesno shvatila…mada znam da se ti neces ljutiti. Imam neki neobjasnjiv utisak da mi mozemo da pricamo i prastamo i bez reci, samo cutanjem, na daljinu.
0 коментара:
Post a Comment