Nemojte misliti da sam postala vredna i da od sada redovno pisem blog. Tesko. Razlog sto pisem, ovako brzo, je sto je dan toliko sugav, da sam radila sve sto sam mogla raditi po kuci, tj, po ovoj mojoj kutijici, da mi nista drugo nije preostalo, nego da se latim tastature.
Danas sam se toliko opustala i odmarala, da sam se na kraju smorila. Citala sam i knjigu i novine i ELLE, pogledala dva i po filma (ovaj treci i nije bio toliko dosadan da bih ga prekinula, nego su pocele vise oci da me bole), pravila klopu, pojela pola kile sladoleda, popila par votka ananasa (evo me ko Bridget Jones)…Znaci Sve. Plan mi je da kasnije radim pilates s mojom tetom s CD-a. Sjajna teta. Sve me slusa.
Samo ne znam na sta ce to da lici kada s ovim stomacicem punim Cubano sladoleda i Finlandie krenem da zatezem trbusnjake.
Prvi dan leta. A vise lici na na neki prizor sa severne Engleske, gde se paleta boja zasniva na svim nijansama sive, stalno je 12-ak stepeni i stalno kisi, onako sitno i dosadno, kasno oktobarski. Nije da se zalim, nisam luda ni za onom tropikanom, ali malo ga je Ovaj Odozgo (ili ko to vec kontrolise) preterao. Ili da za jesen u junu krivim globalno zagrevanje?! Sve nesto nenormalno.
Imala sam i par momenata kada sam htela da pobedim kisu, pustim neku brzu muziku, Ustanem, Krenem (posto se magla digla i zora rumeni)….ali onda pogledam kroz prozor i vratim se u krevetac. Inace, kada smo kod muzike, provalila sam da slusam iskljucivo neku tugu. Sve neki sevdah kod mene. I strani i domaci. Glava luda, a u srcu tuga, a?
A nisam tuzna inace. Jesam ozbiljna i zrela, to da. (Cekajte dok se ismejem, pa da nastavim).
Uglavnom imam opasan problem kada trazim nesto veselo i brzo, kopam po svim folderima, iz ocajanja odem i u Program Files, kao mozda tamo nesto nadjem, gledam i u Recycle Bin, obrisah li mozda nesto i na kraju pustim radio.
Elem, jedan od filmova koje sam odgledala danas (do kraja) jeste Turneja, film Gorana Markovica. U filmu se radi o grupi beogradskih pozorisnih glumaca koji dolaze na ratiste u Bosnu da igraju predstavu. I sada, tu se naravno svasta nesto izdesava….
Nisam ja toliko impresionirana filmom da bih sada nesto posebno pisala o njemu, naprotiv G. Markovic mi je uvek bio pomalo dosadnjikav, nikada mi nije prijala njegova energija i senzibilitet, ne mislim samo na njegove filmove, vec uopste na pojavu.
Istina film ima zanimljivu ideju, takodjer par mesta u filmu su sjajno uradjena, ali razlog sto uopste pisem sve ovo nije sam film, vec ideja i zelja autora. Onaj trenutak kada osetite da je autor hteo da napravi remek delo, da objasni Neobjasnjivo i spoji Nespojivo. Da on sada nama osvetli taj rat u Bosni u svim njegovim aspektima, priblizi nam tu tugu i nerazumevanje, optuzi krive, opravda nevine, unese pokoju foru zasnovanu na bosanskom akcentu i prostodusnosti, zacini patetikom i sladunjavoscu. Isprobani recept. Ali ne krivim ja Gorana, nije on napravio nista losiji film nego mnogi drugi koji su se ovom temom bavili, cak stavise, njegov je medju boljima. Problem je u tome sto se toliko Vidi da je on hteo da napravi najbolji. Kompleksan, tezak, slojevit, viseznacan film, gde glumci na prvoj liniji fronta igraju Dunda Maroja, pevaju Cecinu Kukavicu, citiraju Ilijadu…Toliko truda, toliko zelje, toliko ambicije. Rezultati postoje, to stoji. Dobre kritike, brojne nagrade. Ali film nije rekao nista novo, nije pomerio nijednu granicu, nije izazvao ni vise suza ni smeha nego ostali, isti smo i pre i posle filma. A Goran je hteo koju suzu vise. Hteo ja da nas ucini malo boljim ljudima.
Mada nije Goran kriv, tema mu je nezahvalna, uhvatio se u kostac s Bosnom. Hoce da objasni bosanski usud pomocu Cece i Homera. Dobro i ja sada karikiram, a i na tu temu sam osetljiva i subjektivna. Dodeljivala bih autorima ekskluzivna prava ko sme da se bavi Bosnom. Bosna mora da se oseti. Tesko se ona razumeva i o njoj se tesko prica.
E sada ne znam koliko sam uspela da objasnim “problem”, nisam htela nikoga da napadam niti da se rugam, cak sam saosecala sa autorom. Znam, ovo saosecanje i nije bas doslo do izrazaja, kako ono kazu: Nemoj vise da me branis.
Nego i dalje pada kisa. Na kojoj smo mi polulopti?
Bez Naslova i Povoda
Eto toliko o mojoj prici kako ne radim stvari koje volim, kako ne mogu da napredujem ako ne radim posao sa strascu i radoznaloscu. Blablablablabla.
Da zivim od pisanja, davno bih umrla od gladi. Napisem po jedan post svakih par meseci. Ni sada ne znam o cemu da pisem, ali nesto mi doslo, kao pise mi se, pa rekoh da iskoristim, valjda se to tako radi, kada te ponese…ili mi se samo kucka po tastaturi mog lepog eurokrem notebook-a. Istina bolje bi zvucalo da je ljubicast, ali necemo sada o starim ranama.
Nego da predjem na stvar (izgleda da mi je naslov delimicno netacan, naslov nemam, ali povod imam). Postoji u listu Politika jedna rubrika, zove se Moj zivot u inostranstvu, gde pisu ljudi s Balkana koji sada zive u raznim krajevima sveta, od Kanade do Novog Zelanda. Ono sto mene impresionira u celoj toj prici nije toliko ni njihova sudbina niti sam preterano zaintresovana za zivot u inostranstvu pa sada citam pomno tudja iskustva, vec sto medju tim ljudima ima toliko talentovanih ljudi koji lepse pisu od mnogih nasih novinara i kolumnista. Predivno. Mozda se tu radi i o tome sto pisu o licnim stvarima, intimnostima, teskim zivotima, stave zivot u jednu novinsku stranu pa to na kraju sve ispadne tako dirljivo, lepo i dojmljivo. Mada mislim da svi koji pisu, pisu o sebi, da je svaka prica licna. Koliko god pisci izmisljali likove i karaktere, radila im masta sto na sat, sve je to jedan isti lik sa hiljadu lica. Neprozivljeno, Neizivljeno, Nedozivljeno Ja.
Nego da se vratim na Politiku. Pre par dana posaljem jednom prijatelju link jednog od tih divnih tekstova, o nekom Bosancu koji sada zivi u SAD, misleci da ce mu se dopasti, da ce se donekle pronaci, da ce pohvaliti umece zemljaka. I to se manje vise i desilo, dopalo mu se, nasmejao ga je lik…ali je dao jedan komentar koji je mene osamario.
“ Nije los tekst, mozda je cak i istinit!” Uzvicnik sam dodala ja, kako da ovo napisem s tackom?
Mozda je cak i istinit! E sada, ko je ovde lud?
(Kapiram da je mnogima od vas ova tema dosadna, sta sada ova prica, u cemu je fora. Vi slobodno, necu se ja ljutiti, kliknite gore desno, na onaj iksic. Nisam ja od onih koji se drze te parole: Da te ispostujem. (A. ne osecaj se prozvanom, ja mnogo volim Tebe i Tvoje Strpljenje )
Meni na primer ni na pamet nije palo da ti ljudi lazu. Cak ni da ulepsavaju, sminkaju, iskrivljuju, doteruju. I potpuno sam zatecena. Pitam se kako je moguce da tako razlicito gledamo na zivot, na jednu obicnu stranicu u novinama? Da li sam ja tako naivna pa su ovi ljudi svarno doterivali svoje zivotne price u Photoshop-u ili smo postali toliko losi da nikome ne verujemo, u svemu trazimo prevaru i plasimo se da ce nas neko zeznuti uvaljujuci nam pricu o svojoj tugi (ili se kaze tuzi, ma nemoguce, cuj tuzi) ili sreci (mada tih srecnih prica moram vam reci u ovoj rubrici nema mnogo). Uglavnom su to neka pomirenja sa zivotom, sudbinom, novim komsijom, beskrajnim snegom, 50-im stepenom Celzijusa, plasticnim paradajzom i kafom za poneti. Ne znam kako taj sneg i paprika mogu da me zeznu. A i da me zeznu, sta ima veze?
Ne znam, mozda gresim, mozda sam ja neka sentimentalna budala, lako pustam suze, rasplace me cak i ona pateticna reklama za Telekom: Imajte prijatelja. Sto je rekao davno jedan moj poznanik, atomski fizicar (uvek ga citiram): Nisam ti ja tu neka referenca.
A mozda i ovaj moj prijatelj nije kriv za svoj komentar. Mozda ga je vreme naucilo opreznosti i nepoverenju, mislim da nije bio takav. Moguce da i on ima svoj tuzni tekst za rubriku Moj zivot.
Sada sam se bas rastuzila. A nisam htela da tako ispadne. Kada sam pocinjala da pisem, bila sam ljuta, sada sam mekana ko Sundjer Bob. Da sada vidim reklamu, plakala bih ko kisa.
A u tome je valjda i stos. Kada malo razmislis, izvagas, osetis, zaboravis na ljutnju, onda i oprostis. Uglavnom. Ako ne boli bas puno. Mislim da je to poenta. Moramo da prastamo. Prastanjem se otvara srce. A samo tako moze da se zivi. Lepo.
Ko sada sme da mi kaze da sam zajebana?!
B. izvini ako sam preterala, pogesno shvatila…mada znam da se ti neces ljutiti. Imam neki neobjasnjiv utisak da mi mozemo da pricamo i prastamo i bez reci, samo cutanjem, na daljinu.
Da zivim od pisanja, davno bih umrla od gladi. Napisem po jedan post svakih par meseci. Ni sada ne znam o cemu da pisem, ali nesto mi doslo, kao pise mi se, pa rekoh da iskoristim, valjda se to tako radi, kada te ponese…ili mi se samo kucka po tastaturi mog lepog eurokrem notebook-a. Istina bolje bi zvucalo da je ljubicast, ali necemo sada o starim ranama.
Nego da predjem na stvar (izgleda da mi je naslov delimicno netacan, naslov nemam, ali povod imam). Postoji u listu Politika jedna rubrika, zove se Moj zivot u inostranstvu, gde pisu ljudi s Balkana koji sada zive u raznim krajevima sveta, od Kanade do Novog Zelanda. Ono sto mene impresionira u celoj toj prici nije toliko ni njihova sudbina niti sam preterano zaintresovana za zivot u inostranstvu pa sada citam pomno tudja iskustva, vec sto medju tim ljudima ima toliko talentovanih ljudi koji lepse pisu od mnogih nasih novinara i kolumnista. Predivno. Mozda se tu radi i o tome sto pisu o licnim stvarima, intimnostima, teskim zivotima, stave zivot u jednu novinsku stranu pa to na kraju sve ispadne tako dirljivo, lepo i dojmljivo. Mada mislim da svi koji pisu, pisu o sebi, da je svaka prica licna. Koliko god pisci izmisljali likove i karaktere, radila im masta sto na sat, sve je to jedan isti lik sa hiljadu lica. Neprozivljeno, Neizivljeno, Nedozivljeno Ja.
Nego da se vratim na Politiku. Pre par dana posaljem jednom prijatelju link jednog od tih divnih tekstova, o nekom Bosancu koji sada zivi u SAD, misleci da ce mu se dopasti, da ce se donekle pronaci, da ce pohvaliti umece zemljaka. I to se manje vise i desilo, dopalo mu se, nasmejao ga je lik…ali je dao jedan komentar koji je mene osamario.
“ Nije los tekst, mozda je cak i istinit!” Uzvicnik sam dodala ja, kako da ovo napisem s tackom?
Mozda je cak i istinit! E sada, ko je ovde lud?
(Kapiram da je mnogima od vas ova tema dosadna, sta sada ova prica, u cemu je fora. Vi slobodno, necu se ja ljutiti, kliknite gore desno, na onaj iksic. Nisam ja od onih koji se drze te parole: Da te ispostujem. (A. ne osecaj se prozvanom, ja mnogo volim Tebe i Tvoje Strpljenje )
Meni na primer ni na pamet nije palo da ti ljudi lazu. Cak ni da ulepsavaju, sminkaju, iskrivljuju, doteruju. I potpuno sam zatecena. Pitam se kako je moguce da tako razlicito gledamo na zivot, na jednu obicnu stranicu u novinama? Da li sam ja tako naivna pa su ovi ljudi svarno doterivali svoje zivotne price u Photoshop-u ili smo postali toliko losi da nikome ne verujemo, u svemu trazimo prevaru i plasimo se da ce nas neko zeznuti uvaljujuci nam pricu o svojoj tugi (ili se kaze tuzi, ma nemoguce, cuj tuzi) ili sreci (mada tih srecnih prica moram vam reci u ovoj rubrici nema mnogo). Uglavnom su to neka pomirenja sa zivotom, sudbinom, novim komsijom, beskrajnim snegom, 50-im stepenom Celzijusa, plasticnim paradajzom i kafom za poneti. Ne znam kako taj sneg i paprika mogu da me zeznu. A i da me zeznu, sta ima veze?
Ne znam, mozda gresim, mozda sam ja neka sentimentalna budala, lako pustam suze, rasplace me cak i ona pateticna reklama za Telekom: Imajte prijatelja. Sto je rekao davno jedan moj poznanik, atomski fizicar (uvek ga citiram): Nisam ti ja tu neka referenca.
A mozda i ovaj moj prijatelj nije kriv za svoj komentar. Mozda ga je vreme naucilo opreznosti i nepoverenju, mislim da nije bio takav. Moguce da i on ima svoj tuzni tekst za rubriku Moj zivot.
Sada sam se bas rastuzila. A nisam htela da tako ispadne. Kada sam pocinjala da pisem, bila sam ljuta, sada sam mekana ko Sundjer Bob. Da sada vidim reklamu, plakala bih ko kisa.
A u tome je valjda i stos. Kada malo razmislis, izvagas, osetis, zaboravis na ljutnju, onda i oprostis. Uglavnom. Ako ne boli bas puno. Mislim da je to poenta. Moramo da prastamo. Prastanjem se otvara srce. A samo tako moze da se zivi. Lepo.
Ko sada sme da mi kaze da sam zajebana?!
B. izvini ako sam preterala, pogesno shvatila…mada znam da se ti neces ljutiti. Imam neki neobjasnjiv utisak da mi mozemo da pricamo i prastamo i bez reci, samo cutanjem, na daljinu.
Rim
Juce sam stigla iz Rima i naravno da sada ne mogu nista da radim (mislim da sam cak i zaboravila sta sam uopste radila pre par dana). Naravno, na poslu sam....ali samo fizicki, glava mi je ostala ko zna gde, negde iznad Jadrana.
Pa bilo mi je lepo, naravno. Rim je jedan sminkerski grad, Veliki Prevarant, privlacan, neodoljiv, ali i opasan i namazan, bas kao sto su mu i stanovnici, moderni, stilizovani, picnuti Italijani, ali koji ce bez problema da se okrenu i dobace neki "kompliment" bez obzira na godine i stalez, valjda im je to u krvi....da ne verujes...opet s druge strane impresivan, velicanstven, religiozan, Vecan...spoj raznih stilova, od antickih kamencina, srednjovekovnih crkava, baroknih palata, Musolinijevih spmenika...divne arhitekture, uskih ulica, skupih i elegantnih prodavnica...
Ali bila sam kratko, 4 dana, ali dovoljno da ja imam stav :) imala sam ga cak i pre Rima :)))
Znaci svi moji komplimenti Rimu, on jedna divna kombinacija starine, kulture, istorije, umetnosti, dok s druge strane ima tu mediteransku klimu, trgove, fontane, palme, capucino, slaaaaadoleeeeed....mmmmmmmmm.......(cokolada s narandzom + amaretto + panacotta, bicu srecna i debela)... u njemu se lako uziva, on definitvno ima svoj karakter, energiju i sarm, ali mene nije ocarao. Nije me oborio s nogu, stalno imam utisak da hoce nesto da me zajebe (ovo sada nikom nije jasno, nije ni meni, ali jbg imam takav utisak). Mozda zato sto ja inace ne volim te sminkere - sarlatane, uvek sam se vise primala na neku destrukciju ili na mirne intelektualce, ovaj fazon fudbalera s uljem u kosi nikada nije bio moj fah. A grad cine ljudi, definitivno.
Sto se shoppinga tice (bitan element svakog mog putovanja, i ne samo putovanja da se ne lazemo, ovo ipak pise jedna kupoholicarka sa sve titulom), moram da priznam da se nisam "zaljubila" ni u jednu krpu, mozda i jesam u poneku, ali te mnogo skupe i ne gledam (barem mi je to dobra osobina). Ako hoces da kupujes modernu, alternativnu, kreativnu, autorsku stvar, ne trazi je u Rimu, mada kapiram da ima, sigurno, ali ja nisam nasla (a trazila sam koliko sam mogla). Istina ubola sam neke sarene cipele, koje su uz to razlicite (hocu reci leva ima drugaciju saru nego desna), ali ovo je bio stvarno pojedinacni slucaj. Kao sto sam rekla da je grad napucan, sminkerski i stilizovan, kakvi su mu stanovnici, takvi su mu i butici. Na svakom koraku mozes da naletis na D&G, Armani ili MaxMaru. Oni mu ga dodju kao domaci brand, ide radnja s gacama od po 4 evra, pored nje butik D&G s haljinom od 800 evra. Smejurija.
Znaci, ovo je moj iskljucivo subjektivni dozivljaj. Pretpostavljam da u mnogim stvarima nisam u pravu, iako iza svog stava cvrsto stojim :)
Ipak sam i ja ubacila taj novcic u fontanu Trevi, da dodjem ponovo i popravim utisak, mozda sledeci put ipak padnem na taj rimski sarm, zavolim fudbalere i dam sest plata za Cavalli-jevu haljinu.
Pa bilo mi je lepo, naravno. Rim je jedan sminkerski grad, Veliki Prevarant, privlacan, neodoljiv, ali i opasan i namazan, bas kao sto su mu i stanovnici, moderni, stilizovani, picnuti Italijani, ali koji ce bez problema da se okrenu i dobace neki "kompliment" bez obzira na godine i stalez, valjda im je to u krvi....da ne verujes...opet s druge strane impresivan, velicanstven, religiozan, Vecan...spoj raznih stilova, od antickih kamencina, srednjovekovnih crkava, baroknih palata, Musolinijevih spmenika...divne arhitekture, uskih ulica, skupih i elegantnih prodavnica...
Ali bila sam kratko, 4 dana, ali dovoljno da ja imam stav :) imala sam ga cak i pre Rima :)))
Znaci svi moji komplimenti Rimu, on jedna divna kombinacija starine, kulture, istorije, umetnosti, dok s druge strane ima tu mediteransku klimu, trgove, fontane, palme, capucino, slaaaaadoleeeeed....mmmmmmmmm.......(cokolada s narandzom + amaretto + panacotta, bicu srecna i debela)... u njemu se lako uziva, on definitvno ima svoj karakter, energiju i sarm, ali mene nije ocarao. Nije me oborio s nogu, stalno imam utisak da hoce nesto da me zajebe (ovo sada nikom nije jasno, nije ni meni, ali jbg imam takav utisak). Mozda zato sto ja inace ne volim te sminkere - sarlatane, uvek sam se vise primala na neku destrukciju ili na mirne intelektualce, ovaj fazon fudbalera s uljem u kosi nikada nije bio moj fah. A grad cine ljudi, definitivno.
Sto se shoppinga tice (bitan element svakog mog putovanja, i ne samo putovanja da se ne lazemo, ovo ipak pise jedna kupoholicarka sa sve titulom), moram da priznam da se nisam "zaljubila" ni u jednu krpu, mozda i jesam u poneku, ali te mnogo skupe i ne gledam (barem mi je to dobra osobina). Ako hoces da kupujes modernu, alternativnu, kreativnu, autorsku stvar, ne trazi je u Rimu, mada kapiram da ima, sigurno, ali ja nisam nasla (a trazila sam koliko sam mogla). Istina ubola sam neke sarene cipele, koje su uz to razlicite (hocu reci leva ima drugaciju saru nego desna), ali ovo je bio stvarno pojedinacni slucaj. Kao sto sam rekla da je grad napucan, sminkerski i stilizovan, kakvi su mu stanovnici, takvi su mu i butici. Na svakom koraku mozes da naletis na D&G, Armani ili MaxMaru. Oni mu ga dodju kao domaci brand, ide radnja s gacama od po 4 evra, pored nje butik D&G s haljinom od 800 evra. Smejurija.
Znaci, ovo je moj iskljucivo subjektivni dozivljaj. Pretpostavljam da u mnogim stvarima nisam u pravu, iako iza svog stava cvrsto stojim :)
Ipak sam i ja ubacila taj novcic u fontanu Trevi, da dodjem ponovo i popravim utisak, mozda sledeci put ipak padnem na taj rimski sarm, zavolim fudbalere i dam sest plata za Cavalli-jevu haljinu.